No Donnie, these man are nihilist.
20.10.2006., petak
I'll meet your eyes, I mean this forever.
|
Part I. - That would be for Him. He just appeared one day. As a shadow, with a mask. His existence was vintage, in a way denying the rules. No one knew where he came from nor why he chose me to be his light. But somehow we became more than just names. One big long now. And everything seemed to have sense. Even the water had better taste. Even the sky was coloured in red and blue. "I stared as this moment was held for me." And if you stay all I'm asking for is help. Help me to survive in this mad world.  Part II. - That is for you. First as a stranger, now as an ultimate companion, the day we met can never be forgotten. My eyes seemed to have an effect on your soul - ripping the most beautiful parts out of it and serving it on a plate of emotions. Yes, it was love. I never thought my acceptance would be enough, to start something new. So fragile and innocent, this conversations started to evolve into a pile of feelings. No matter how hard I tried, it was always one step back, never forward. Torture became an everyday action, but deep inside the rose was buried. Dark blood-red rose which reminded us how much we mean to each other. "You're not in this alone, this time we'll show them all..." And for me... Maybe one day you'll make it without me. It seems too hard to carry on. .... |
15.10.2006., nedjelja
To put in nicely, I hope you choke.
|
Mrzim što sam danas prekasno ustala. Što je to povelo veliku zbrku, prepiranja i nedostatak vremena. Mrzim što uopće postoji način i vrijeme ustajanja. Način hranjenja. Način gledanja u ljude, upoznavanja i razgovaranja. Mrzim sebe što znam i poštujem sve te zakone i sve druge koji to ne rade. Svoje roditelje što se ne sjećaju više. Sve starije ljude koji zaboravljaju. Tebe jer ne vidiš. Jer procjenjuješ. Sebe jer sam ista takva. Mrzim učenje nepotrebnih kvazi-kulturnih stvari koje nam nisu potrebne za preživljavanje. Mrzim što znam dosta toga. Što nisam slijepa, glupa i sretna. Mrzim što mi je stalo do tebe. Što nisam sposobna pisati bez gorčine. Što blijedim i nestajem. Sve ljude koji su ušli u svijet cvijeća i depresiju prozivaju grijehom. Licemjerne, nedorasle hašomane koji su tek naučili značenje riječi "flegmatik". Mrzim što imam nadu u novim osobama. Što vjerujem da će jednom biti drugačije. Da ću pronaći nešto što tražim. Mrzim što se ne znam prilagoditi kako spada. Što se ne znam preobraziti u vas, naučiti par stvari i uhvatiti ritam. Što je to uvijek pet koraka unazad, jedan unaprijed. Mrzim to u što ste me pretvorili. Vaša ignorancija, vaš nemar. Vaše silovanje posebnih stvari. Vaše omalovažavanje velikih ljudi svojim praznim, dosadnim i tipičnim preseratorskim ljubavima prema tome. Mrzim što je comic shop malen, što živim u zemlji u kojoj je smrt egzotika. Što sam okružena puritanskim smećima koji su istjerali prave ljude odasvuda gdje su gurnuli svoj nacistički nos. Mrzim što za sreću trebaš biti isti, a ne drugačiji. Što ne možeš popraviti kameru u kut koji ti želiš. Sva new-age-indie-alternative sranja nastala kroz par godina. Zaborav...oh kako mrzim zaborav. Mrzim činjenicu da više stvari mrzim nego volim. Činjenicu da se bojim. Da sam užasno uplašena budućnosti. Vaših dodira. Mrzim to što znam da će i nakon ovoga sve biti isto, što me nitko neće čuti. Što nikome neće zaista biti stalo, što ću ostati sama u svojoj sobi smišljajući način da izađem van. Da zauvijek nestanem, na način ostajanja u sjećanju. .... |
13.10.2006., petak
"I find it hard to tell you, I find it hard to take..."
|
Htjela bih da sve bude kao prije. U doba pretvaranja i nedopuštenih pogleda. Kao onda kada nam je bilo stalo. Sve se promijenilo, čak i dobro što dolazi je tako daleko. Kao nestvarno, u trenucima nam se približi i onda pokupi ostatke. A ne smijem se okrenuti i potražiti opet. Ne smijem duže gledati, ne smijem zamisliti.  Htjela bih da mi nije stalo kao nekad. Da mogu nastaviti dalje, radeći što želim. Gledati bez očekivanja, smijati se iz potrebe, a ne... Želiš li i ti? Hush. Ponekad je bolje samo šutjeti. |
10.10.2006., utorak
"We need dream amplifiers to make it louder"
|
Razočarana puno puta, sa djetinjastom nadom ulazim u nove odnose. Možda je to trebala biti vjera, how am I supposed to know? Ne vjerujem da postoji osoba spremna doručkovati samnom. Nikako. Ne. Pretiho je ovdje, osjeća se nepovjerenje. Hladnoća praznih razgovora. Evo, otvaram svoje ruke, širim ih -kao paun rep- spremna prihvatiti sve. Otvorena pozivnica od mene-tebi---> novim svjetovima. Mnogo stvari još pluta u zraku. Nismo sigurni gdje su. Staklene noge padaju pod teretima krivnje i straha. Hoćeš li dopustiti da i to padne?  Breakfast at Tiffany's You say we've got nothing in common No common ground to start from And we're falling apart You say the world has come between us Our lives have come between us But I know you just don't care And I said "What about Breakfast at Tiffany's?" She said "I think I remember the film And as I recall, I think we both kinda liked it" And I said "Well, that's the one thing we've got" I see you, the only one who knew me But now your eyes see through me I guess I was wrong So what now? It's plain to see we're over I hate when things are over When so much is left undone... |
07.10.2006., subota
Metamorphoses
|
I met a black fairy and she is mechanical as stars. She told me to love you, said it won't hurt. She said "No one can see what I know." And moon? Future is coming but she remains black. I can see she is still mechanical. I can see her name now. Universe called her Hope.  |
06.10.2006., petak
I wish you would come to my galaxy.
|
Izgleda da nikome nije baš stalo. Nitko ne mari za trenutke što gubimo svakodnevno. Stavljamo utege oko naših nogu i ulazimo u novi dan- teški, teški padamo pod teretom naših očekivanja. Kad sve što si želio ti se vrati iz kišnog oblaka i ošamari ti srce. (pomalo izgubiš volju truditi se) Možete li zamisliti nešto do čega vam je stalo? I sad, zamislite da to odlazi...Otimaju vam ga nedužni posjetitelji duše. Kao da nikada nećete biti sretni kao prije. Kao da nikada nećete uživati i pobogu, osjećati se slobodno opet. Nitko nije više kriv nego što sam ja bila tog dana. Nitko nije mogao reći gore riječi i više požaliti za one dvije koje nije rekao... Ali izgleda...da je nestala ona iskra koja tjera na plač. Ona koja tjera na smijeh...Izgleda da više nikome nije stalo. Tužan si kad otkriješ da tebi jest. I kad si jedini koji traži odgovore. Na silly pitanja, znate...Koja je boja iza ljubičaste npr. Meh... Kao igračka lomim krikove u sebi, dok se igraju s mojim tijelom i osjećajima. Koliko je ovo tužno? Sjeti se... |
03.10.2006., utorak
Perfect denial
|
Can you hear me now? Or is this scream out of reach? And sometimes it takes a little while to figure that out: To form the shape we all know. But it's different now when we've both seen the stars. And you promised to take me there. So I'm painting the stripes that lead me to your love. I'm carefully painting every one of them. Meteor rain caught me in sleep. Still, I'm trying... To form the shape we all know...  |
02.10.2006., ponedjeljak
Re-Animation
 Sjedim na ljubičastom oblaku. Ne postojim, tijelo mi se topi kao satovi na slici. Topi se u new-age melodiji. Odlazim večeras. Konačno ću gledati neke nove boje iznad mjeseca. Neke od onih koje smo pronalazili prije. I ti ćeš biti tamo, na dan sudara sa stvarnosti. Pokupiti moje zvjezdane ostatke i pretočiti ih u aritmiju osjećaja. Pretočiti ćeš ih u sjećanje i nadanje. Vrišti!! Dan dolazi, a ti si i dalje tako daleko... (putuješ nekim stazama novog otkrivanja) Gušim se, pomozi mi. Putujem, pruži mi ruku. Izbavi me iz sna u koji si me obukao. Dok srebrna odijela plešu na nebu, obavljam još jedan razgovor. Odlazim večeras, a ti si i dalje tako daleko. |
